Selo Baranda je ponovo u žiži. I u magli u koju će uskoro doleteti rode. Radnici užurbano nameštaju scenografiju, jer snimanje počinje za nekoliko dana.
Milovan Filipović, koga je proslavila replika „Hoćeš da ti operem šajblu?”, kaže da se raduje nastavku. I pranju „šajbli”.
- Pre nekoliko dana su mi javili da počinje snimanje novogodišnjeg specijala i mnogo mi je drago što se ta priča nastavlja. Scenario još nisam video pa ne znam tačno šta će se dešavati sa junacima i u kom pravcu će se razvijati moj lik, ali pretpostavljam da ću opet prati „šajblu”. (smeh) Možda bude neki doček Nove godine na pumpi – priča Milovan Filipović.
Na pitanje da li će se snimati još epizoda nakon novogodišnjeg specijala, kao što se šuška, Milovan kaže da bi veoma voleo, ali i da je on o tome čuo samo po kuloarima.
I Goran Radaković, popularni Krlja, o nastavku serije čuo je samo nezvanično. Poslednju reč o tome daće Dragan Bjelogrlić.

- Drago mi je što radimo novogodišnji specijal. Eto, srešćemo se opet. Uželeo sam se tih ljudi i jedva čekam da posle šestomesečne pauze počnemo ponovo da snimamo – priča Radaković i objašnjava da film „Rode u magli” ima jedan drugačiji pogled i da neće imati mnogo veze sa ranijim epizodama. Glavni likovi Ekser, Švaba, Dule Pacov i Krlja ostaju, ali će se pojaviti nekoliko novih koji će začiniti priču.
- Serija „Vratiće se rode” vratila mi je veru u neke stvari u koje sam veru izgubio. Ona jeste i nastala iz dugogodišnjeg prijateljstva, a Goran Gajić je u nju uneo duh koji je uhvatio radeći u Americi – priča Radaković.
Znači, u okviru Novogodišnjih i Božićnih praznika nastavlja se nadmudrivanje beogradskih mangupa i prefriganih seljana, a rode će se prvi put vratiti u sred zime, kad im vreme nije.

Dok smo oprane „šajbne“ prolazili kraj table na kojoj je između ćiriličnog i latiničnog natpisa Baranda naškrabano „firma“, nismo ni slutili da ćemo u pitomoj banatskoj ravnici zateći ljude čije se življenje, snovi i razočaranja baš i ne uklapaju u filmsku priču koja ih je proslavila. Doduše, izlazeći iz auta koji smo, i ne znajući, parkirali baš ispred baka Ružine kuće, pogled nam se zaledio na susednom zidu sa kog je zjapio grafit: „Mrzim BG!“
Ali šok je trajao kratko. Pored nas je ubrzo prošao traktorista koji, okupiran svojim poslom, nije bio zainteresovan da nam, poput poligamiste Rake, poželi „dobrodošlicu“.
„Di ste, Beograđani, mamicu vam j…“
S olakšanjem, krenuli smo u šetnju selom koje je, okupano novembarskim suncem, delovalo nestvarno mirno. Ali već prilikom prvih susreta s Baranđanima shvatili smo zašto je onaj fotograf rekao Batriću: „Meni je Bosna đe god ima ljudi.“
Bez opreza prema novinarima na koji najčešće nailazimo, pokazuju nam gde su bila snimanja, gde je ribnjak, kuća Bjelogrlića. Na njihovim licima ne vidi se opijenost neočekivanom popularnošću, a još manje obrisi koristoljublja. Oni su takvi i bez „Roda“. I bez saznanja da su kao slučajna scenografija jednog umetničkog dela postali pravi brend.
– Kada sam iz Lipolista naručivala ruže, žena se oduševila. I tako je svaki put kad kažem da zovem iz Barande. Samo me je jedan čovek iz Kuršumlije pitao: „Gde je to?“ A kad sam spomenula „Rode“ i B92, rekao je: „Mi ne gledamo tu izdajničku televiziju“,- priča Mira Vitalić, matičar baranđanski, dok sipa kafu koju u selu nigde nismo mogli popiti. Poznat iz serije, kafić „Bruka“ se renovira, a jedina kafana otvara se tek u tri po podne.
I eto nas u skromnoj sobici Mesne zajednice, zagledani u crkvene knjige iz hiljadu sedam stotina i neke, pričamo o vremenu pre i posle „Roda“. Anegdote sa snimanja i glumačkih žurki koje su, kažu, bile gotovo svakodnevne, smenjuje nada u razvoj turizma, projekat spa centra i eksploatacije lekovitog blata (onog u kom su se davili Ekser i Dule Pacov), filmsko selo koje u Barandi nameravaju da podignu braća Bjelogrlić. Ćaskanje prekida dolazak Mirine unuke Anastazije kojoj baka odmah nalazi zanimaciju. U staru pisaću mašinu uvlači papir i dopušta joj da kucka. Vodokotlić u klozetu je priključen, ali kompjuteri za seosku administraciju tek treba da stignu.
– Selo je na dobrom mestu, na tridesetak kilometara od Beograda, Pančeva i Zrenjanina. Zato moj suprug kaže da je Baranda centar sveta – šali se Mira, inače majstor za kolače i član Kluba Slatka porodica „Blic žene“ koju čita od prvog broja. Sopstveni specijalitet nema, ali zato njen zet sveštenik najviše voli štrudle s makom.
– Ne zna pop šta je dobro – kažemo na rastanku i krećemo ka baka Ružinoj prizemljuši, velikoj žutoj kući sa plavom kolskom kapijom koju su junaci „Roda“ pretvorili u noćni klub, pa u kupleraj „Vegas“.

Pored dvorišta koje je bilo poprište mnogih scena sad već kultne TV serije, kako se to moderno kaže, nalazi se zgrada dobrovoljnog vatrogasnog društva. Bili smo veoma iznenađeni kad smo saznali da je prvi sprat ove zgrade bio preuređen u „beogradski“ stan Švabinih roditelja koje su tumačili Mirjana Karanović i Boris Komnenić.
Ali to je sitnica u odnosu na preobražaj koji je filmska čarolija ponudila malo poznatom selu čiji su najčuveniji izdanci do juče bili narodni heroj Olga Petrov, ubijena u Banjičkom logoru 1942, te komunistički moćnik Slavko Veselinov i njegov sin Dragan, prvi ministar poljoprivrede posle svrgavanja Miloševića. Danas ne samo da se zna za Barandu Bjelogrlića, zna se za svakog Baranđanina, čulo se i za istoimeno naselje u Kikindi, a kažu da nekakva Baranda postoji i u Španiji.
A van te popularnosti i velikih turističkih planova, u Barandi je manje-više sve isto. Jedino su rode zbog miholjskog leta ove godine nešto kasnije otišle u Afriku. Ali vratiće se sigurno jer znaju da ih čekaju vredni i gostoprimljivi domaćini koji vole – i ptice i ljude. A hoće li se one filmske rode Baranđanima posrećiti i više od kratkotrajne slave, videćemo. Srbija je zemlja repriza, ali i zemlja kratkog pamćenja. I vrvi od sela koja nikako da dočekaju da im se vrate rode. Pa makar i na filmu.

izvor: blic

Danas, kaže Bjelogrlić, prvi put nakon četiri godine zaista se odmara i razmatra nove projekte: snimanje nastavka serijala “Vratit će se rode”, izdavanje DVD-a za hrvatsko tržište, pohod na rusko tržište s “Rodama”, sudjelovanje u realizaciji domaće verzije kultnih “Mućki” (navodno će se snimati srpska, slovenska i hrvatska verzija)… Dragan Bjelogrlić, koji je kao glumac pred kamere stao u 15. godini i otad neprestano snimao, danas je i jedan od najvećih srpskih filmskih i televizijskih producenta. Samo njegov film “Lepa sela lepo gore” gledalo je više od 800.000 ljudi, a vrlo su uspješni bili i filmovi koji su slijedili, poput “Rana” i “Rata uživo”, te osvojili desetak nagrada na međunarodnim festivalima.

Opušten na moru, uz istarsku bisku, podijelo je s nama svoju viziju kvalitetne produkcije na našim prostorima.

• U kuloarima i stankama između predavanja od marketinških se stručnjaka, novinara i oglašivača moglo čuti da Bjelogrlić počinje snimati nastavke ‘Roda’?

- Da, postoji jedna opcija koja se trenutačno razmatra. Prema njoj, ‘Rode’ bi dobile svoj regionalni nastavak jer je riječ o prvoj seriji koja je bila podjednako gledana u svim zemljama bivše Jugoslavije. Svi koji smo uključeni, imamo volju za nastavkom i ako se bude pozitivno odlučilo, snimanje će početi u ožujku ili travnju sljedeće godine.

• Je li scenarij već dovršen?

- Kako je serija postala prepoznatljiva u cijeloj regiji, i radnja će se u njoj i odvijati, odnosno jedan dio odvijat će se na hrvatskom otoku, drugi u Beogradu, a svaka će dodatna grana priče dobiti svoju poziciju u nekoj od regija ili gradova cijele regije. Ne bih odavao priču, ali ona postoji i vrlo je konkretna jer dijelom počiva na junacima iz originalnih ‘Roda’ koji se sada nalaze drugdje, pa će biti ubačena i zanimljiva nota ‘susreta civilizacija’ naših prostora. Nije isključena ni opcija da će biti riječ o potpuno novoj seriji, no ništa još nije konačno.

• S obzirom na gledanost i pozitivne reakcije kritičara, kako su ‘Rode’ kao regionalni hit promijenile sliku TV serija naših prostora?

- Ključno je da su TV kuće imale pristup ‘što je gluplje, to je uspješnije’, koji je doveo do percepcije da TV kao medijska forma ne teži kvaliteti, nego popunjavanju prostora. To je izmišljotina vodećih ljudi TV kuća, koji imaju razrađene sustave zarađivanja što se temelje na jeftinom programu kojim se diže rejting. Pristupaju u stilu ‘zašto bismo se mi trudili napraviti nešto kvalitetno, značajno i revolucionarno kada će gledatelji progutati sve? I onda su se pojavile ‘Rode’ koje su prepoznate kao kvalitetan proizvod koji nije bio plod ‘industrije sapunice i telenovela’, nego posljedica autorskog rada. Gledatelji su postali svjesni alternative kako još uspješna serija može izgledati.

• Kako objašnjavate uspjeh ‘Roda’ i jesu li se financijski isplatile?

- S filma sam prešao na televiziju, a nisam promijenio stil koji je i dalje ozbiljan i autorski. Radim s najboljim profesionalcima u tom poslu, a potpora redatelju tada posebno dolazi do izražaja jer ako je ekipa dobra, stvari idu onako kako i trebaju. Film je autorstvo, televizija je industrija, a mi smo uspjeli autorstvo prenijeti na televiziju. Treba reći da u cijeni nekog sitcoma i ‘Roda’ koju plaća TV kuća nema velike razlike; u slučaju ‘Roda’ veća je oko dvije – tri tisuće eura. Problem je u tome što kupci s televizija jednako tretiraju sitcom, telenovelu i seriju poput ‘Roda’. Kada su ‘Rode’ prvi put prikazane, bilo je to za 60 posto njihove vrijednosti, a tek regionalnim prikazivanjem uspjeli smo doći na nulu.

• Hoće li se DVD izdanje uskoro početi prodavati na hrvatskom tržištu?

- Da, planira se pet DVD-ova na kojima će biti 25 epizoda serije i one bi se trebale naći u prodaji početkom listopada. Na taj korak odlučili smo se jer smo prepoznali da građani seriju žele imati kod kuće, gledati je više puta, staviti je na policu jer im je draga. Oko Božića planiramo i posebno izdanje o kojemu će još biti riječi, a sve to radim u suradnji s hrvatskim producentom Tomislavom Palikovićem koji je, između ostalog, radio na nekoliko posljednjih epizoda ‘Roda’.

• Planirate li prikazivanje u Rusiji?

- U fazi smo pregovora koji će, ako budu uspješni, značiti početak prikazivanja na ruskom tržištu. ‘Rode’ bi bile prva serija s naših prostora koja će ondje biti prikazana. Riječ je o tržištu s mnogo ljudi i iako je serija bila uspješna u našoj regiji, njezin uspjeh u Rusiji i još nekim zemljama gdje pregovaramo, poput Moldavije i Ukrajine, značio bi veliku kvalitetu na globalnom planu.

• Kako na vas gleda konkurencija nakon uspjeha ove serije i koga smatrate konkurencijom?

- Budući da sam došao iz svijeta filma, ljude koji rade različite telenovele i sapunice ne smatram konkurencijom jer imamo različit pristup poslu. Samo je pitanje prepoznaje li se ono što radim. Iza sebe imam pet filmova koji su obilježili srpsku kinematografiju, primjerice ‘Lepa sela lepo gore’ koja su imala 800.000 gledatelja i danas su prepoznata kao kultni film.

• Koliko su ‘Lepa sela lepo gore’’ utjecala na vas kao glumca i producenta?

- Taj je film promijenio moj profesionalni život, da ne kažem karijeru, jer ne volim tu riječ. Tada sam prvi put bio producent i to je nešto najuspješnije što sam napravio na domaćem i svjetskom planu.

• Zato ste prešli na televiziju?

- Zato što je film u Srbiji postao nebitan čimbenik, no kada me danas pitaju, uvijek ću izabrati film. Film je u Srbiji bio događaj, kao da je bila mali mikrokozmos koji je imao svoje zvijezde koje su imale kult ličnosti. Za usporedbu, kada mi drugi redatelji s ovih prostora kažu da imaju dobar film koji je prodao 100.000 ulaznica, to je s moje točke gledanja neuspjeh jer se tamo i za loš film proda 100.000 ulaznica, a taj je broj inače puno veći. Gledam film koji će prodati 250.000 ulaznica i tako treba razmišljati od početka. Televizija je medij koji je bitan i koji se širi.

• Kakvo je današnje stanje globalne filmske industrije?

- Nikada nije bilo gore otkad postoji kino. Hollywood, ali i svi ostali sveli su se na ono staro koliko para imaš, toliko vrijediš. I to je jedina filozofija, više ne postoje kvalitetni filmovi koje može gledati šira javnost jer je bitan samo rezultat s Box officea. To znači pojednostavljivanje, što vodi do podcjenjivanja publike koju se ne može zadovoljiti jednostavnošću izričaja.

• Prebili ste fotoreportera koji vas je snimao kad se bili na večeri sa Severinom… Kako je to utjecalo na odnos hrvatskih medija prema vama?

- Nisam ovdje da bih pratio medije, nego da bi mediji pratili mene i moj rad.

• Gdje ste danas, a gdje ste bili početkom rata? Kako je raspad Jugoslavije utjecao na vas?

TV serija ‘Vratit će se rode’ pojavila se gotovo niotkuda u našoj javnosti, poslovično nezainteresiranoj za sve što dolazi izvan naših malih, skučenih okvira. Kada je Nova TV počela s njezinim emitiranjem, valjda su samo zadrti fanovi srpskih filmova okrenuli program i pogledali prvu epizodu.

Sada, poslije više od dva mjeseca prikazivanja, možemo govoriti o nečemu što je izašlo iz okvira izlizane fraze ‘kulta’, jer se očito radi o proizvodu usporedivom s najvećim televizijskim pothvatima u bivšoj državi. Iz toga proizlazi da ovaj serijal nema baš nikakvu konkurenciju u sadašnjoj TV proizvodnji. Za razliku od prvih dana emitiranja ‘Roda’, dodaci dnevnih novina posvećeni televizijskom programu posljednjih nekoliko tjedana marljivo najavljuju sadržaj svake epizode.

Serijal redatelja Gorana Gajića, koji je osmislio glumac i producent Dragan Bjelogrlić, a izvanredno ga napisao scenarist Nikola Pejaković, sam je sebi probio put do gledatelja i u tome je jedna od mnogih njegovih vrijednosti. Posljednji sličan slučaj u pop-kulturi zabilježen je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je potpuno anonimna splitska skupina TBF izdala album ‘Umjetnost zdravog đira’. Ignoriran čak i od vlastitog izdavača, s tek dvije-tri osrednje recenzije u novinama, ovaj je CD uvršten u klasike domaće pop-glazbe. Nije bilo mastodontskih reklama, nije bilo prijatelja na televizijama i u novinama – bilo je samo izvanredne glazbe koja je zavladala ljudskim srcima.

Heroji suvremenog doba

No ‘Rode’ su i zbog drugih razloga postale pop-kulturni događaj godine – iako je serija samo normalna i ljudska, te je očito da je proizvode normalni ljudi za obične ljude, ona je u aktualnoj konstelaciji poprilično subverzivna. Danas, kada vladaju opća trivija i sapunanje ljudskih mozgova, sve po principu ‘mazni lovu i bježi’, netko se tamo u državi koja se neprekidno raspada po šavovima posljednjih 20 godina, dosjetio raditi po apsolutno svim svjetskim standardima. Zbog toga se ne radi o običnoj zabavi, nego o glasnom kriku normalnih u nenormalnom razdoblju, umjetničkom djelu koje vraća nadu da još uvijek nije sve otišlo do vraga.

Biti toliko lud i hrabar jednostavno se mora na kraju isplatiti. Zbog toga su Gajić i Bjelogrlić svojevrsni heroji današnjeg vremena. Njihova serija nije samo vrhunski napravljena u zanatskom smislu, nego ima i ‘ono nešto’, istinsku poetsku razinu, koja ju još više razlikuje od bilo čega viđenog. Velik dio zasluga pripada glumcu, redatelju, glazbeniku i scenaristu Nikoli Pejakoviću, poznatom po ulozi Halila iz ‘Lepa sela lepo gore’. U taj je film Pejaković također ugradio dobar dio svoje spisateljske sposobnosti, ali mu to nije bilo priznato ni na najavnoj špici. Scenarist je priču razgranao na sijaset karaktera: na građane, seljake, profitere, mafioze, obične ljude satrane teškim životom, narkomane, korumpirane političare, ukratko na sve one koji još uvijek postoje, makar nam tabloidna televizija govorila da u tranziciji egzistiraju samo bogati, lijepi i moćni.

Danas, kada vlada sapunanje ljudskih mozgova, netko se tamo u državi koja se raspada po šavovima, dosjetio raditi po svim svjetskim standardima.

Ništa nije bilo prepušteno baš nikakvom slučaju, koliko što se tiče zanatske izvedbe, toliko i u slučaju ‘poezije’. Snimano je najmodernijom tehnologijom, a glazbu podijeljenu na urbanu i ruralnu napisali su Dušan Kojić Koja i Saša Lošić Loša.

Glumci nisu samo pomno odabrani za glavne uloge, nego je odabirom niza epizodista napravljen znalački hommage negdašnjoj filmskoj i televizijskoj produkciji. Tako se u epizodnim ulogama pojavljuje Miodrag Radovanović Mrgud, nezaboravan po kreaciji folksdojčerskoga gestapovca Šicera iz ‘Salaša u malom ritu’ Branka Bauera. Osim njega, manje uloge dobili su heroina ‘novovalnog’ YU filma Sonja Savić, te izvorno zagrebački glumac Miodrag Krivokapić (Mačak pod šljemom). Tu je i Mirjana Joković, koja je kao klinka postala poznata u ‘Sivom domu’, brutalnoj TV seriji o delinkventima iz maloljetničkog zatvora.

Glumci u glavnim ulogama su jednostavno briljantni. Teško je izdvojiti nekoga s impozantnog popisa imena: Đuričko, Bjelogrlić, Todorović, Banjac, Karanović… Međutim, najosobniji pečat dao je mladi glumac Bojan Dimitrijević koji je genijalno odigrao narkomana Pikca. Njegov karakterističan govor, mimika i štosevi već su postali dio urbanih mitova, a potpuno je izvjesno da će ga ova uloga pratiti do kraja karijere. Dimitrijevićeva rola podsjeća na onu Richarda E. Granta, koji je ušao u legendu sličnom narkointerpretacijom u znamenitom britanskom filmu ‘Withnail & I’ iz 1987. godine, koji pamte generacije Britanaca, a dijalozi iz filma ušli su u svakodnevnu uporabu. Bizarna pojedinost: Selo Baranda stvarno postoji u Vojvodini, u njemu Bjelogrlić ima vikendicu.

Afirmacija u srednjim godinama

U ‘Rodama’ se zapravo radi o svojevrsnom osvetničkom projektu generacije koja je još krajem osamdesetih godina trebala doseći kreativni vrhunac. Takav je rasplet odložen jer je tada vrijeme stalo, pa su do izražaja došli neki drugi likovi. Putevi kreatora serije bili su još prije 20 godina isprepleteni, jer su većinom zajedno studirali na Beogradskoj akademiji. Gajić i Koja radili su na filmu ‘Kako je propao rokenrol’, dok je Srđan Žika Todorović (Dule Krtola Pacov) još kao 17-godišnji sin velikog tate Bore bio bubnjar Kojine Discipline kičme na njezinom prvom albumu iz 1982. godine.

Ipak početak i kraj ove priče pripadaju Goranu Gajiću, donedavno nerealiziranom talentu, koji ovih dana doživljava punu afirmaciju u svojim srednjim godinama. Da nema njegove izvanredne, suptilne režije, pedantnog pristupa glumcima i svakom detalju, ‘Rode’ bi tek ostale neizbrušeni dijamant, a ne posve zaokruženo djelo.

Ovaj apatrid koji od 1991. živi sa suprugom Mirom Furlan u Sjedinjenim Državama, ondje je dobivao tek mrvice posla koji mu je po nadarenosti trebao pripasti, režirajući pojedine epizode velike serije ‘Oz’ i SF konfekcije ‘Babylon 5’. Gajić je dobar dio 80-ih proveo u Zagrebu, gdje je sa Zoranom Pezom radio underground ‘Veselu televiziju’, program koji je bio prikazivan u negdašnjem Klubu ‘Lapidarij’.

Sada se Gajić poput malog Damjana iz ‘Zimovanja u Jakobsfeldu’ slobodno može okrenuti i viknuti onu znamenitu: Lajte, kere Jakobsfelda…

Izvor: metro-portal.hr
Fotografije: rtvportal.com